category: PROZA
“Nedavno sam gledao jedan film koji se zove Bele rade
(Sedmikrásky) i govori o dvema čudesno prostim gospođicama, vrlo ponosnim na
svoju ljupku ograničenost, koje radosno i raspoloženo uništavaju sve što
nadmašuje njihove vidike. Učinilo mi se da sam...
– Danas je na tebe red, mili – reče Ivana, pokupivši sudove od
ručka i spustivši ih u sudoperu.
– Ako ti tako kažeš – uzvratio sam i odgegao se do kuhinje da
pristavim kafu. Kako se nikad ne zabroji, zavrteo sam glavom. ...
Prvog jula moja Medena je poranila, kupila kartu, ušla u voz i
zbrisala na more. Bez mene. Šta ću joj ja tamo, rekla je, samo da joj budem teret.
Ide tamo da rinta, a ne u provod. Lako je meni, završio sam višu poslovnu, imam
i ujaka u opštinskom veću,...
Kad se navikneš na vožnju autom, vožnja autobusom čini ti se
kao povratak u davno zaboravljenu civilizaciju, mudrovao sam dok je kolega
Boban dremao na sedištu do mene. Išli smo na službeni put u Šabac.
Boban Glišić bio je desetak...
Ona stoji
na uglu ulice koja deli Studentski grad od ostatka sveta, čudno zamišlјena, mlada
i anđeoski lepa. On, kao
kobac koji je ugledao plen, skoro joj pritrčava i započinje razgovor. – Čekaš
nekoga? – Ne,
ne čekam. Stojim onako. – Ja...